Oct 29, 2015

Multivers i deitet


Za njega je vreme bilo ono što vreme jeste, štaka naše limitirane egzistencije. Znao je da o budućnosti razmišlja u prostoru a ne u vremenu. Jer nema ni jednog razloga više da se kroz vreme ne ide unazad jednako kao unapred a ljudski strah je jedino što čuva strelu vremena. 

Istovremeno su se za njega na jednom prostoru odigravali događaji kao što je poraz neolitskih plemena  od strane Ilira, aktivizam Mlade Bosne, formiranje kantonalnih, entitetskih, federalnih i zajednickih organa vlasti. Sve kao jedna vertikala, kolebanje energije. Sukobi istorija čiji je rezultat demografija.

Hronologiju u događajima najčešće primećuje kroz porast broja jedinki koje su manifestacija hemijskih rekombinacija na površini ovalnog kamena koji kruži oko neupadljive zvezde na periferiji galaksije sa crnom rupom u centru.

Razmišlja o relativnosti dobra i zla a jedino zašto je sklon da ne uruši moralne obzire u svojim populacijama je progresija koja mu je draga kao ideja. Uvek ga je opterećivalo saznanje da je nasledio odnose i konstante fizičkog sveta. I od početka našeg vremena i sam je odlučio da ne narušava i razvija simetrije koje je nasledio. Sve je radio kako bi razvijanjem nasleđenih odnosa komunicirao svoju egzistenciju. Nikada nije razumeo zašto poslednja kombinacija ribo-nukelinskih kiselina njega doživljava kao dvojinu. Zašto od jednine ne očekuju raznovrsnost. Kako im do sada nije jasno da su dobro i zlo samo nagibi horizonta događaja koji se odigravaju linearno i paralelno na nekom prostoru a u svakom vremenuI razumljivo će ovde biti zašto su neki prostori trusniji od drugih. Uvedene promene na nekim teritorijama su potrebne za narod koji lako, na zaravnima planina vremena, proizvodi svoje bogove i raste samo za njih. Kako ne vide da  vreme ne teče nego oni proizvode događaje i smeštaju ih u mentalne hronologije i da je jedino zajedničko za sve što on i oni znaju prostor i odnos.

Najviše ga je mučila ideja da je i sam jedan od mnogih slučajnih tvoraca a da njegove konstante za koje je jedino znao da su postojale pre njega i nisu ništa drugo nego strukturne manifestacije energetskih datosti u kojima je ograničen. Strah da je njegov balon od sapunice nešto malo širi od onog što mu dolazni fotoni govore o rubu realnosti. Strah da je malo neistraženog ostalo za njega i da je jedino čemu ima da se raduje usmerena anarhija uspravnih primata sa slobodnom voljom. Da će DNK biti jedini kaleidoskop koji će svetlost ka njemu uvek usmeravati na drugačiji način. Znao je koliko je beskorisna njihova potraga za istinom kao putem do razumevanja jer on sam je istina a nije početak.

Odnos prema onom sto ga okružuje je jedino sto ga odredjuje.


Aug 2, 2010

Brutalni optimizam

Da postoji drugi put bilo bi lakše. Oni koji u slobodnom kretanju ljudi, robe i kapitala vide perspektivu smisla (EU), a tu brojim i sebe, imaju ozbiljnih problema da održe doslednost mišljenja posle svega što se dogodilo i što se izgleda samo nama dešava.

Ranije su se zapadni prijatelji trudili da nam bar podare namesničku vladu. Da među Srbljem izaberu one sa kojima će radije "sarađivati". Ali sada izgleda da im više nije stalo. Posle svega se postavlja pitanje kako okruženju izaći u susret? Kako im ugoditi? Da li pripajanjem Zapadnog Srema Hrvatskoj? To bi nas možda približilo Vatikanu. Da li povratkom paganstvu? Pošto se ovako ne postupa prema hrišćanskom narodu. Da li lansiranjem krilatica tipa "Kosovo entity without identity"? Da izađemo u susret onima koji od nas prave izuzetak, da sami kazemo da ne postoji istorisko pravo na Kosovo, da u njega nije ulagano. Da i ako jeste nekada neko tamo zidao manastire i elektrocentrale mi ne nosimo ludačku košulju tradicije i da smo spremni da sa novim blokadama na lična primanja pomognemo demokratski izabranu vladu najumerenijih muslimana (ovo o njima pišu ino elektronski mediji). Da kao u hazarskoj državi uvedemo zakone da kroz našu administraciju Srbi napreduju sporije od ostalih. Da oni koji su rođeni ispod vetra čekaju da zvanja izgube značaj ili da budu podeljena drugima. Da oni koji su rođeni iznad vetra to jest dolaze u zemlju sa raznih strana donose rešenja a da mi sami napravimo stakleni plafon, da prihvatimo da je izostanak prohodnosti kroz institucije sistema za narod ispod vetra poželjno stanje. Da budemo bezimene zanatlije, srećne životinje...

Jan 25, 2009

Programiranje očekivanja

Počeću tako što ću napisati stavove sa kojima se ne slažem i za koje mislim da su izgubili na značaju u poslednjih godinu dana. Stav da državna intervencija u privredi institucionalizuje greške umesto da rešava probleme ili stav da je regulacija tržišta i negacija ličnih sloboda. Danas će se mnogi složiti da ovakvi stavovi ne odgovaraju okolnostima ali to nije bio slučaj kada sam objavio prve tekstove na stranici koju čitate.

Da bi bolje objasnio šta sam hteo da kažem sa ovim naslovom postaviću par pitanja i probati da na njih odgovorim a sve sa namerom da ovo ne bude samo tekst sa dosta dugačkih reči nego i opis dešavanja (bar kako ih ja vidim). Pitanja su:
1. Da li tržišta uvek uspostavljaju realne vrednosti kapitala koji se na njima kotira?
2. Zašto je tržišno rešenje ove krize dugotrajnije i štetnije od mešanja države u privredu?

Nastaviću pisanje ovog teksta kada bude dovoljno razloga da na temu ekonomije napišem nešto dobro.

Sep 26, 2008

Socijalizacija rizika

Teško je zamisliti bolju priliku da liberalni kapitalizam demonstrira privrženost konceptu slobodnog tržita. Da prepusti tržišnim mehanizmima da reše krizu do koje je došlo. Da proglasi bankrot onih koji su realno bankrotirali, da oni koji su pravili pogrešne procene za njih i odgovaraju. A šta se dešava? Socijalizam!? Kako socijalizam u zemlji sa najrazvijenijim tržišnim odnosima, u zemlji koja zagovara tržišni fundamentalizam?

Zašto se gubitci socijalizuju ako su profiti privatni? Zašto gubitke privatnih firmi pokrivaju poreski obveznici? Tržišno rešenje bi bilo jednostavno. Treba dozvoliti da se firme koje su realno bankrotirale i ugase. Jedini problem je što bi gašenje firmi koje su temelj finansiskog sistema SAD izazvalo urušavanje njihove privrede. Razmere urušavanja u tom slučaju niko ne može da predvidi dok se programi podrške mogu kvantifikovati i mogu platiti.

Neki od argumenata protiv državne intervencije su da je ona rezultat lobiranja krupnog kapitala koji želi da svoje pogrešne procene odnosno gubitke koji su rezultat njihovog hazarderskog ponašanja prevali na poreske obveznike. Što je svakako tačno ali u predizbornom periodu političari najviše brine o dobrobiti glasača/sitnih poreskih obveznika i ako bi ikad njihove interese stavili ispred interesa krupnog kapitala to bi bilo u ovom periodu. I još jednom, delovanje "nevidljive ruke" tržišta bi u ovom momentu imalo nesagledive posledice dok ublažavanje krize ima cenu, verovatno samo početnu, ali opet konkretniju od cene slobodnog delovanja "nevidjive ruke" Adama Smitha. Takođe, govori se o tome da je intervencija politička a ne ekonomska odluka, da ekonomisti u SAD zagovaraju laissez fair. Ali i oni koji donose političke odluke imaju savetnike koji su ekonomisti i na čelu nezavisnih institucija u okviru finansiskog sistema se nalaze ekonomisti koji govore o potrebi ublažavanja krize državnim intervencijama. Oni koji imaju stvarnu odgovornost u ovom slučaju nisu spremni da problem reše tako što će pustiti da stvari idu svojim tokom (laissez fair). Dok je tržišna samoregulacija zgodna teoriska simplifikacija, praktično, malo ko se na nju poziva u uslovima znatnih tržišnih poremećaja.

Naravno, najglasniji su kritičari ovakvog stanja i interventnih poteza koji se povlače. Pošto se kriza neće rešiti nego samo ublažiti interventnim programima vlade, njihova pozicija je konformna. Kriza će i dalje postojati a oni će razlog za njeno nastajanje videti jedino u intervencijama koje su prethodile krizi. Ali isti sigurno nisu spremni da sede na tridesetom spratu Empire State Building-a i donesu odluku da se prvi sprat ruši pošto njegovo održavanje košta više nego što prostor prihoduje.

Apr 20, 2008

Privid participacije

Dodemokratski sistemi, postavljeni na religiji i ideologiji, bili su prelazno rešenje. Pojam demokratije će vremenom evoluirati. Verujem da će se društveni sistemi i dalje zvati demokratskim ali priroda odnosa u njima biće značajno promenjena.

Ovde o religiji neću pisati. Ne vidim sebe kao ubeđenog vernika a nikad se nisam trudio ni da izgradim neki ateistički stav. Klerikalizam ne garantuje uključenje širih socijalnih slojeva u vršenje vlasti. Toliko o tome.

Ideologiju vidim kao mobilisanje zbog viših interesa i udaljene koristi koja često nije prvilegija generacije koja sprovodi ideje u realnom životu. Prognozira se značajan napredak u dugom roku a ciljevi su: apsolutna socijalna pravda, kolektivna svojina, raspolaganje sa sredstvima po potrebama. Ovakve ideje mobilišu na odricanja bez potrebe za periodičnom potvrdom rezultata. Ideologije koje zagovaraju ovakve ideje sebe predstavljaju kao konačne istine. Često se ispostavi da su religija i ideologija za sirotinju.

Tekst pred vama je pokušaj da sebi i vama približim tezu da je jako malo konačnih istina i da su mnoge paradigme na koje pristajemo samo suboptimalna rešenja.

Mnogi problemi modernog društva su nerešeni a na snazi su "rešenja" koja svoju potvrdu nalaze u dugom roku. Primeri? Ima ih mnogo. Evolucija života na zemlji ne nudi potvrdu Darvinovih teorija. Mehanizmi selekcije, borbe za opstanak, preživljavanja najspremnijih danas ne stvaraju prelazne oblike. Danas se to ne dešava a postoje problemi i da se nađu oblici prelaznih organizama bez obzira na vremenski period koji se posmatra. Postoje sa druge strane kontrateze teorije. Izuzetno male verovatnoce da neorganska hemija preraste u organizovanu, evolutivno sposobnu organsku hemiju. Postoje oblici života na zemlji koji opstaju i razvijaju se iako njihova konstrukcija, u drugim pojavnim oblicima njihove vrste, nudi rešenja bliže optimalnim, kao kod ajkule čekićarke, koja ima proširenje na prednjem delu tela.Proširenje koje, koliko je za sada poznato, nema nikakvu funkciju osim da usporav kretanje. A izostaje smanjenje populacije. Nema selekcije.

Dajem primer "rešenja" koje je izgleda univerzalno: U dugom roku ispoljiće se pravilnosti koje predviđa teorija (teorija/paradigma koja je ispravna dobrim delom zato što nije proverljiva u "kratkom roku"). Možemo pretpostaviti da ćeš Ti čitalac ovog teksta biti predsednik SAD-a. Dalje, možemo planirati da to bude u nekom dugom roku mereno vremenom postojanja neše planete. Priznaćete sada deluje verovatnije. U čemu je problem? Dugi rok je duži od vremena koje će te vi provesti u ovoj "podeli zanimanja" na zemlji. Slično ovome ali sa znatno manjom verovatnoćom atomi ce slučajnom kombinacijom prerasti u organsku materiju koja će početi posle izvesnog vremena da se menja, da se samoorganizuje. E sada između atoma i samoorganizujuće materije na snazi je matematička verovatnoća i ona kaže da je takav ishod izuzetno malo verovatan.

O paradigmi kao pojmu hocu da napišem par rečenica kako bi pokazao da to što ne zastupam Darvinovu evoluciju u izvornom obliku ne znači da zastupam kreacionizam (božansku intervenciju). Radi se, čini mi se, o nečem drugom. Ako recimo pretpostavimo da hoćete da dođete do određenog mesta u Inđiji a zbog štamparske greške u prodavnici kupite mapu Pazove na kojoj piše da je mapa Inđije. Bez obzira koliko se trudili da dođete na mesto koje želite u tome nećete uspeti. Oni koji se više trude u ovom slučaju samo će uz znatne napore praviti smisaone šavove tamo gde ih nema i doći na pogrešno mesto brže. Ovo je primer pogrešne paradigme, oslanjanja na generalnu ideju/mapu/postavku/paradigmu koja nije u stanju da pruži rešenja za problem. Neophodno je ili napuštanje ili prilagođavanje paradigme, proširenje kako bi obuhvatila širi skup problema.

Dalje, teorija evolucije ili teorija gravitacije nude rešenja za klasu problema. Za onu klasu problema koju su sposobne da obuhvate. Teorija gravitacije je dopunjena teorijom relativnosti.Po teoriji gravitacije planete održavaju poredak uzajamnim privlačenjem koje je izazvano njihovim masama. Teorija relativnosti kaže da planete svojim masama zakrivljuju prostor-vreme i prave putanje. Isto će se desiti i teoriji relativnosti kada se formuliše teorije koja objedinjuje objašnjenja ponašenja izuzetno malog subatomskog nivoa (kvantna mehanika) i ponašanja kosmičkih tela ogromne mase koja krive prostor i vreme (teorija relativnosti).Za ovakvu teoriju već postoji naziv. Zvaće se teorija o svemu. Ovakvu sudbinu vidim i teoriji evolucije kao i svakom društvenom sistemu pa i modernoj demokratiji. Evolucija evolucije, prilagođavanje demokratije.


Za mene, budućnost demokratije bez obzira na to da li će ona nastaviti da se razvija u pravcu stvaranja privida participacije širokih narodnih masa u vršenju vlasti (ovo mi se čini kao verovatan korak) ili će budući socijalni sistemi pokušati da napuste ideju jedan čovek - jedan glas (bilo je ovakvih ideja i ranije sa raznim kriterijumima kvalifikacije za pravo glasa), biće značejno afektirana globalizacijom. Pod pretpostavkom jednog univerzalnog jezika, individualizma i potrošačke kulture, ljudi će u manjoj meri doživljavati neki socijalni sistem kao svoj. Manje će biti vezani za svoju državu. Njihovo trenutno okruženje biće samo jednan od mnogo sličnih poredaka. Granice će biti porozne, dobrim delom zato što je mobilnost zahtev moderne ekonomije, potreba globalizacije. Kretanje robe, kapitala i ljudi se realizuje redom kojim je i napisano. Za sada granice su najporoznije kada su tokovi robe u pitanju. Ali i ovo će se menjati. Tehnologija je već dostupna. Danas su ljudi sposobni da budu informisani o ugovoru na koji pristaju pristupanjem nekom sistemu. Biće svesni koristi kao i ograničeja svojih sloboda. Biće svesni uslova i biće u stanju da napuste jedan a nasele drugi socijalni sistem a ovo će biti signal demokratiji zemlje "izvoznice". Kretanjem će glasati i birati za njih najprivlačnije socijalne sredine. Socijalne sredine koje će imati najbolje uslove za realizaciju individualnih sposobnosti "glasača".

Ovo nije konacna verzija teksta.

Apr 2, 2008

Posle sna ostaje samo pesak u očima

Najavio sam tekst o konceptu minimalne države. Ali od najave do objave prošlo je više vremena nego što je potrebno da se bolje upoznam sa temom koja je i filozofska, više vremena nego što je bilo potrebno za pisanje teksta. Deo koncepta kojem najviše priliči da ovde bude spomenut je deo koji se odnosi na regulaciju ili preciznije deregulaciju privrede. Na državi je po ovom konceptu da obezbedi stabilnu valutu i spreči formiranje monopola. Sve ostalo će bolje rešiti tržisni mehanizmi. U poslednje vreme mi je često sugerisan ovakav model što kroz razgovore ili tekstove ljudi za koje verujem da su potvrđeni u svojoj delatnosti. Zato moja najava ovog teksta. E, sad o kašnjenju. Ovu ideju nisam uspeo da usvojim, da u nju verujem.

I oni koji su najglasniji u odbrani ličnih sloboda, oni koji ličnim slobodama podređuju sve drugo ne uspevaju da ospore da je (državni) monopol sile potreban da bi se ljudi ponašali miroljubivo. Tako da svaki sistem treba da prihvati da je sloboda jednog čoveka ograničena slobodom drugog. Minimalna država ovo uzima u obzir i kaže da interna i eksterna bezbednost kao i poštovanje ugovora ostaju državna odgovornost. Ali da li će i u kojim slučajevim tržišni mehanizam biti najbolji regulator privrednih kretanja? Ili bolje pitanje. Da li to što u većini slučajeva, i u uslovima manjih fluktuacija, tržište najbolje alocira resurse znači da drugi mehanizmi nisu potrebni? Da li su stabilna valuta i konkurentna privreda garant dugoročno održivog privrednog rasta? Izgleda da nisu.

"Kriza bankarstva tridesetih godina prošlog veka pokazala je da neregulisana finansiska tržišta bez nadzora suviše lako mogu da dožive katastrofalan sunovrat."

Piše Paul Krugman i prepoznaje sličnosti sa sadašnjim stanjem u SAD. Dakle do krize, u SAD danas, nije došlo zato što se država previše mešala u privredu. Dalje on piše o uspešnim inicijativama Wall Street-a da izmeni propise koji ograničavaju rizik i umanjuju profit. O stvaranju "bankarskog sistema u senci" kako bi se zaobišla bezbednosna regulativa banaka. O prednostima ovog sistema u smislu manje regulisanosti istog propisima i njegove sposobnosti da ponudi povoljnije usluge. Naravno i o posledicama deregulacije. Primer SAD-a uzimam "samo" zato što je najbolje dokumentovan i primer najuticajnije zemlje sveta. Da li bi primenom koncepta minimalne države SAD izbegle krizu i da li bi primena u ovom momentu doprinela rešenju. Ne bi, pošto je nešto slično pokušano tridesetih i nije dovelo do željenog efekta. Sada FED pozajmljuje bankama novac da ne bi došlo do kolapsa bankarskog sistema kakav se desio tridesetih. Do kolapsa je tada došlo kada su istovremeno mnogi pokušali da povuku svoje depozite. Banke su bankrotirale pošto nisu mogle toliko brzo da dugoročno plasirana sredstava pretvore u likvidna i isplate depozite.

Za mene, koncept minimalne države nije rešenje.
Neki od zagovornika ovog koncepta su Milton Friedman i Francis Fukuyama. Između ostalih, Oni su i razlog mog interesovanja za temu ali jednostavno nisam uspeo da poverujem u funkcionalnost koncepta. O prvom je već pisano ali sam propustio da spomenem da je bio Nobelovac. Drugog ću citirati (piše o kraju istorije kao konačnoj pobedi zapadnog globalizma i konzumerizma).

"What we may be witnessing is not just the end of the Cold War, or the passing of a particular period of post-war history, but the end of history as such... That is, the end point of mankind's ideological evolution and the universalization of Western liberal democracy as the final form of human government."

Mar 25, 2008

Nužno je ružno

Narodna banka Srbije pokušava da utiče na usporavanje rast cena povećanjem kamatnih stopa u ovim povoljnim uslovima kursa.

Ajmo redom. Narodna banka Srbije povećava referentnu kamatnu stopu (signalizirajuću kamatnu stopu) za 3 procentna poena, sa sadašnjih 11,5 na 14,5 odsto. Između ostalog od ove mere se očekuje da će povećati kamatne stope po kojima banke odobravaju kredite u zemlji. Skuplji krediti biće manje atraktivni i ređe korišćeni. Samo najprofitabilnijim projektima, koji su u stanju da podnesu trošak finansiranja, biće odobreni krediti. Ovako bi trebalo da bude. Ali rezerve postoje i kod protagonista mere. Velika konkurencija u bankarskom sektoru može da dovede do neznatnih povećanja kamatnih stopa banaka. A na odluku ljudi da se zaduže ova mera ne mora da ima presudan značaj pa sve i da krediti poskupe. Ovim se pokušava smanjiti količina novca u opticaju zatim odložiti potrošnja a tim usporiti rast cena. Kakve veze sa ovim ima kurs? Manje dinara u opticaju,manja ponuda ista tražnja za dinarom, veća vrednost dinara u odnosu na druge valute, niži kurs. Ova restriktivna monetarna politika vodi jačenju dinara i zaustavljanju rasta kursa.

Ako se scenario NBS ostvari do značajnog rasta cena neće doći. Pored ove NBS ima i druge mere na raspolaganju. Negativni efeka je usporavanje privrednog rasta. Nema mnogo opravdanja da rast javne potrošnje (naravno da je i politički rizik faktor ali nemam nameru da pišem o politici) dovodi do toga da se usporava privreda kako bi se usporio rast cena. Zato i naslov. Monetarne mere su na mestu ali one ne smeju biti jedine. Fiskalne mere su potrebne za dugoročno rešenje (i stabilna valuta i privredni rast). Koncept minimalne države je interesantan predlog. Uz prilagođavanja za tranzicione, postkonfliktne uslove. Koncept sa ne toliko strogim tumačenjem opsega funkcija minimalne države liči mi na dobar putokaz (o ovom možda više kasnije, tada bi tekst naslovio pareto optimalna minimalna država). Ali i ovde je politička volja uslov.

Mar 19, 2008

Komentar stavova Miltona Fridmana (nije sve u naslovu, ne odustajte)

Milos Vuksan said...

Čitao sam i njegovu knjigu "Sloboda izbora, lični stav" i on mi stvarno deluje kao neko ko je plaćen da slavi kapitalizam. Ja nemam problem sa kapitalizmom. Očigledno je to drustveni sistem koji omogućava najbrži razvoj. Ali tvrditi da je svako mešanje države u privredu negativno, deluje bezobrazno. Pokusava da pokaze kako svaka preraspodela, koja nije tržišna, šteti. Ali po njemu ne šteti samo onima koji su u tržišnoj utakmici najjači nego je i društveno štetna. Kao da su perfektni odnosi do sada uspostavljeni a na monetarnoj politici je samo da ih blagim rastom novčane mase razvija u tom idealnom pravcu koji je svima očigledan.
March 19, 2008 2:53 PM

Danica Popovic said...

Dobro, a kakav vi sistem predlažete?
March 19, 2008 3:07 PM

Milos Vuksan said...

Ja ne kazem da je kapitalizam loš sistem. Ali ako se može uticati na formiranje sitnog akcionarstva od strane vlada nekih zemalja u razvoju (ovde mislim i na nas) ne vidim zašto bi mešanje drzave u ovakvim slučajevima bilo negativno. Dohodak bi se rasporedjivao ravnomernije. Žao mi je sto na ovako veliko pitanje ne mogu da dam odgovor. Posebno je tesko na ovakvo pitanje dati odgovor profesoru Ekonomskog fakulteta. Primedba na delo Fridman-a je data zato što ne mislim da drzava u privredi može samo da greši.
March 19, 2008 3:32 PM

Danica Popovic said...

Pa dobro, ako ne kažete da je kapitalizam loš sistem, zašto želite od njega da pravite socijalizam - sa ravnomernom raspodelom i kolektivnom svojinom? Bilo bi mi jasno da ste rekli kako mislite da je kapitalizam loš sistem, pa da ga ispravite...

Verujte, sve probe sa "ispravljanjem" usrećile su samo po jednu-dve interesne grupe, i to samo na kratak rok... ali o tome smo danas na časovima više pričali.
Mi smo hodajući primer zemlje u kojoj se svi trude da isprave kapitalizam, i - ispravili su ga. Zato je toliko nezaposlenih, inflacija cveta, a deficiti rastu li rastu...
March 19, 2008 3:40 PM

Milos Vuksan said...

Nisam spominjao kolektivnu svojinu. Mislim da na severu Evrope najrazvijenije zemlje pokušavaju da ostvare ravnomerniju raspodelu modelom sitnog akcionarstva.

Istina je da smo mi isprobali sve privredne sisteme cak mislim da smo jedan i izmislili (samoupravni). Nisam imao priliku da slusam vasa predavanja. Ali tema je svakako interesantna i pazljvo bi slusao to predavanje.
March 19, 2008 3:55 PM

Danica Popovic mail...

Postovani Milose,
Umesne i argumentovane primedbe poput ovih vasih uvek su dobrodosle.
U pravu ste kada navodite da skandinavnske zemlje vode politiku ravnomernije raspodele dohotka, ali ta politika ih dosta košta. Usporeni privredni rast se u ekonomskoj literaturi naziva Švedo-skleroza, jer prevelika javna potrošnja kojom ispravljaju nejednakosti izaziva usporavanje privrednog rasta. Dakle, to može, ali ima svoju cenu.

pozdrav
Danica Popović
redovna profesorka Ekonomskog fakulteta u Beogradu

Mar 17, 2008

Bura u epruveti

Beogradska berza je prva signalizirala. Pad indeksa brzo je obrazložen kretanjima u regionu i političkom nestabilnošću. Argumentacija je, čini se, na mestu, kao mala otvorena privreda svakako smo izloženi spoljnjim uticajima a slične probleme imaju i druge zemlje. Politički rizik je takođe evidentan. Ali Srbija je, nadam se, samo privremeni talac političkog rizika. Ponuđeno objašnjenje za kretanja na berzi nije kompletno. Naša privreda pored ovih problema ima i one mnogo značajnije, strukturne. Ne uspevamo da sa proizvodima konkurišemo na svetsko tržištu a sopstvenu tražnju dobrim delom podmirujemo iz uvoza. Neki će reći da je u ovom periodu tranzicije za konkurentnost izvozne privrede rano, a da je veća potrošnja uslovljena "istorijskim siromaštvom". Ali to nam u ovom momentu ne znači mnogo. Mi smo u velikoj meri zavisni od stranih investicija. Istih stranih investicija koje se sada dovode u pitanje.

Na šta ovaj tekst pokušava da skrene pažnju? Na postojanje uslova za rasta cena u narednim mesecima. Kurs reaguje na povlačenje domaćih i inostranih investitora sa berze a neizvesnost novih investicija ne popravlja opšti utisak koji dovodi do razmene dinara za stabilnije valute. Uvoznici će ako se ovaj trend nastavi prilagoditi i cene zaliha očekivanim promenama kursa. Izbori povećavaju državnu potrošnju i povećaće količinu novca u opticaju.
Ova poskupljenja još uvek nisu značajna ali vrlo lako može doći do ugrđivanja inflatornih očekivanja u kalkulacije svih cena. Nastavak je poznat.

Mar 16, 2008

Objašnjenja koje će čitalac verovatno preskočiti ali mora znati da postoje kako se ne bi osetio prevarenim

Zašto malo zgužvanog papira možete da razmenite za bilo koju robu? Šta stoji iza vrednosti valuta najrazvijenijih zemalja sveta a šta iza valuta ZUR (zemalja u razvoju) kakva je naša? Zašto dinar ne vredi više u odnosu na druge valute? Zašto dinar ne vredi manje nego sada?

Zasto malo zgužvanog papira možete da razmenite za bilo koju robu?

Komadi hartije imaju vrednost jer svako misli da imaju vrednost. Ljudi su spremni da prihvate sve neizvesnosti koje posedovanje hartija od vrednosti sa sobom nosi zato što postojanje robe u kojoj sve druge robe izražavaju svoju vrednost za njenog imaoca donosi korist koja prevazilazi realan rizik posedovanja novca.


Šta stoji iza vrednosti valuta najrazvijenijih zemalja sveta?

Euro, dolar ili dinar su instrumenti monetarne politike zemlje emitenta. Njihova vrednost se utvrđuje odnosom ponude i tražnje ali ovo nam u suštini govori jako malo. Da li to što vrednost dolara u odnosu na euro opada znači da se privreda SAD nalazi u recesiji ili da je privreda EU na vrhu privrednog ciklusa? Da li znači to da je tražnja za eurom veca od dolarske tražnje? Ne (naravno uslovno a sledi i objašnjenje).

U ekonomiji jako je malo prilika da se bude isključiv, da se sa sigurnošću tvrdi da je u formiranju ličnog mišljenja svaki faktor uzet u obzir. Ja ću uraditi suprotno. Tvrdim da svi faktori nisu uzeti u obzir. Ovo nije tekst udžbenika i ja nisam obavezan da ponudim ekonomsku teoriju oko koje vlada akademska saglasnost. Ovde su izneti lični pogledi. I spreman sam da stojim iza svake svoje reči ali samo u tom trenutku i pod tadašnjim okolnostima. One koji u ovome vide bilo kakav problem uputio bi na druge izvore.

U konkretnom slučaju radi se o tome sto FED (Američki ekvivalent naše centralne banke. Sa razlikom što u slučaju FED-a postoji sistem centralnih banaka) pokušava da promenom monetarne politike utiče na "peglanje" platnog bilansa (veci uvoz od izvoza i veci odliv kapitala od priliva,u odnosima sa nekim zemljama). Ovo pokušava da ostvari tako što će kredite učiniti jeftinijim (smanjiti kamatne stope na koje direktno utiče a preko njih uticati na ukupan nivo kamatnih stopa u SAD). Ovo za rezultat ima veću ponudu novca u ovom slučaju dolara. Specifičnost valuta najrazvijenijih zemalja je u tome sto su one tzv. valute nosioci razmene i rezervne valute drugim zemljama. Odnosno one su opšte prihvaćene i ukoliko na primer neko iz Gvatamale sa njihovom nacionalnom valutom kecal hoce da kupi proizvod iz Izraela (šekel) on ce prvo zameniti kecal za dolar, pošto će mnogo lakše naći kupca spremnog da mu za kecal da dolarsku protuvrednost a zatim će dolar menjati za šekel sa kojim će kupiti željenu robu. Ovaj mehanizam pokazuje da količina valute nosioca razmene (u ovom slučaju dolara) utiče na razmenske odnose mnogih valuta. Veća ponuda dolara u SAD, kao što iz prethodnog proizilazi, znači veću ponudu dolara u celom svetu. Cilj FED-a je bio da se obori vrednost dolara u odnosu na druge valute da bi roba iz SAD mogla da se kupi za manju količinu druge valute, odnosno da američka roba bude jeftinija kupcima iz inostranstva kao bi se popravio odnos izvoz/uvoz.U cilju većeg upošljavanja sopstvene privrede delom supstitucijom sada skupljeg uvoza i povećanjem izvoza koji je sada izrazen u nekoj drugoj valuti košta manje. Sve do sada napisano govori o tome kako se uz postojece odnose razmena odvija ali ne i kako su ti odnosi uspostavljeni. Šta je dovelo do takve uloge dolara i zašto do danas zadržava iste pozicije. Od Drugog svetskog rata SAD su imale znatnu korist pošto su za vreme rata potpuno uposlili svoju privredu trgovinom sa saveznicima a posle rata kao neoštećena privreda ratnim razaranjem koje se najvećim delom desilo na tlu Evrope oni odobravaju kredite širom sveta. Tada se veliki broj zemalja zaduzuje u dolarima. Dolarom se kupovala američka roba koja je kako smo naveli bila rezultat neoštećene i potpuno uposlene privrede za vreme rata. Uspostavljeni zlatni standard u medjunarodnoj razmeni samo potvrđuje dominaciju dolara. Zlatni standard u suštini uvodi dolar kao globalnu valutu koja ima zlatnu podlogu u punoj svojoj vrednosti. Ovo je značilo da se 1,5 dolara (otprilike) može zameniti za jedan gram zlata. Ovaj odnos se vremenom menjao delom i zbog potreba drugih zemalja da budu likvidne. Posle Drugog svjetskog rata Bretton Woods ugovorom određeno je da će vrednost svih ostalih valuta biti merena vrednošću dolara, i tako su i ostale valute indirektno povezane sa zlatnim standardom. Kada je zlatni standard napušten zato što SAD nisu bile u stanju da garantuju zamenu dolara za zlato u utvrđenom odnosu (a ovo se desilo zato što je FED emitovao više novca nego što je bila njegova zlatna podloga) dolar je zadrzao svoju poziciju valute nosioca razmene (rezervne valute). Zašto? Jedno od dobrih obrazloženja je da iza vrednosti svake valute stoji privrede date zemlje odnosno robe koje ta privreda proizvodi i koje se za tu valutu mogu kupiti. Dakle prihvaćenost jedne valute je usolovljena prihvaćenošću njenih roba. Ovde bi dodao da je vojna snaga vrlo bitan faktor. Vojna snaga garantuje sposobnost raspolaganja resursima kao što je nafta. Odavde nije teško pretpostaviti zašto se cena nafte najčešće izražava u dolarima. Dakle čini se da su razlozi za prihvatanje valuta nosioca razmene čisto praktične prirode a da su razlozi za prihvatanje tačno određenih valuta za nosioce razmene (dolar,euro...) robe tih zemalja, vojna snaga i ovim uslovljeno raspolaganje nad osnovnim resursima. Zato mi se i čini nategnuta pretpostavka da evropska ekonomija može da se razvije u jednako snažnog konkurenta SAD-u uzevši u obzir da se za oružane intervencije oslanja na NATO (koji je projekat SAD-a).


Šta stoji iza vrednosti valuta zemalja u razvoju. Zašto dinar ne vredi više u odnosu na druge valute? Zašto dinar ne vredi manje nego sada?


Tekst koji je prethodio trebao je da pokaže kako monetarne mere u zemljama koje su emitenti valuta nosioca razmene odnosno rezervnih valuta utiču na monetarna i ekonomska, realna kretanja i van granica zemlje emitenta. Prednosti ovakvog položaja su što unutrašnje probleme ove zemlje mogu jednim delom rešiti i njihovim izvozom preko svojih granica. Kao što je skoro i pokušano u slučaju SAD-a. Pokušali su da prilagođavanjem kamatnih stopa koje zatim dovodi i do prilagođavanja kursa reše probleme platnog bilansa. Odnosno probali su da reše problem prevelikog uvoza koji je stvarao deficit platnog bilansa tako što su punudili jeftinije kredite u nadi da će doći do proizvodnje koja će supstituisati uvoznu robu ili bar da će doći do smanjenja vrednosti domaće valute. Smanjenje vrednosti domaće valute stimuliše izvoz(objašnjeno iznad) a destimuliše uvoz, za istu uvoznu robu sada treba dati više dolara. Ovo je bio pokušaj izbegavanja recesije u SAD. Pišem pokušaj pošto su izgleda očekivani rezultati izostali. Ali to ne znači da se efekti monetarnih mera nisu preneli i van granica. Na mnogim berzama u svetu su se osetile posledice tzv. kreditne krize. Povoljniji krediti su povlačeni i ulagani u manje profitabilne projekte širom sveta što je bilo prihvatljivo zbog manjih finansiskih troškova investiranja. Problem se izgleda javio kada se ispostavilo da se nije investiralo dovoljno selektivno, da neki projekti nisu bili u stanju da pruže zadovoljavajući profit. Zatim počinje povlačenje investitora i napuštanje projekata. Posledice ovakvih poteza su i psihološke i lančane.
Monetarne mere koje stoje na raspolaganju zemljma koje nisu najznačajniji igrači na globalnom tržištu, a posebno zemljama u razvoju su ograničene. Spoljnji uticaji su značajan faktor koji je za većinu zemalja datost. Iza vrednosti valuta ovih zemalja takođe stoji njihova proizvodnja, produktivnost, robe. Ove zemlje kako bi obezbedile svoju spoljnju likvidnost, stvorili povoljnu investicionu klimu i kompenzovali ciklična kretajna u svojoj i svetskoj privredi formiraju devizne rezerve. Vrednost naše valute u odnosu na druge valute odnosno kurs dinara u velikoj meri je uslovljen količinom stranih ulaganja koja su proteklih godina činila značajan deo kapitalnog priliva. Ovim bi objasnio prethodna jačanja dinara. Centralna banka brani kurs kada proceni da su fluktuacije privremene i da ne pretstavljaju dugoročni trend. Ili bi ovako trebalo da bude. Istina je čini mi se malo drugačija ali o tome kasnije. Političke prilike su u našem slučaju razumljivo izuzetno značajne pošto smo zemlja koja u velikoj meri zavisi od budućih stranih ulaganja a pri tome smo i opterećeni dospelim zaduženjima. Naši problem je takođe i deficit platnog bilansa. Pitanje se dalje nameće zašto ne pokušati sa prilagođavanjem kursa da rešimo probleme platnog bilansa kao i dublje probleme izvozne konkurentnosti? Smanjenje vrednosti domaće valute dovelo bi do pojeftinjenja naših proizvoda u inostranstvu i stimulisalo izvoz. Ali mi smo zemlja koja je značajno zadužena u inostranstvu. Devalvacijom mi bi učinili i servisiranje inostranih kredita koji dospevaju skupljim. Dodatno bi opteretili privredu dugovanjima. Takođe interni rast cena (inflacija) bi se vrlo brzo prilagodio promeni kursa.